Dizajn na rubu VOL.1 (o izložbi) | Dan–D

dizajn na rubu

Dizajn na rubu VOL.1 (o izložbi)

Cijela koncepcija Dizajna na rubu bila je pokušaj da se zaobilaznim putem provocira pitanje što je dizajn danas i o čemu uopće govorimo kad govorimo o dizajnu, imajući pritom u vidu sav splet istraživačkih, refleksivnih, diskurzivnih, konceptualnih, kritičkih, eksperimentalnih, rubnih, interdisciplinarnih, suradničkih praksi, novih modela suradnje i djelovanja, novih odnosa i hijerarhija u dizajnu i uokolo dizajna. Najjednostavniji način spoznajnog svladavanja ovog naizgled nasumce nabrojenog niza pojmova bio bi, kao i uvijek, njihovo svođenje, odnosno usitnjavanje na različite vidove specijalizacija i kompetencija, od kojih svaka tipično adresira točno određeni problem, točno određeno iskustvo, točno određene fragmente sveukupnih ljudskih, društvenih, ekonomskih i proizvodnih okruženja i odnosa. Suprotno tome, naša je želja bila pogledati, barem na trenutak, onkraj specijalizacija i onkraj fetiša masovne proizvodnje i potrošnje. Ova pozivna izložba oslanja se na autorske prakse iza kojih stoje upravo dizajneri, ali ih je teško sagledavati kao striktno dizajnerske u pogledu njihove utilitarnosti i praktičnosti, a mahom nastaju iz refleksije samih autora prema kontekstu vlastitog djelovanja i pretpostavkama koje ono nosi. Pozvali smo neke od autora čiji nam je dosadašnji rad, barem u nekim segmentima, bio inspirativan u kontekstu teme dizajna na rubu, sa željom da na nju slobodno odgovore bilo postojećim radom, bilo novom produkcijom ili predstavljanjem nekog projekta u nastajanju. Manje reprezentativna tematska izložba, ovo je više za nas iznimno značajna fusnota proizašla iz razmišljanja o rubovima koju vidimo kao skicu buduće opsežnije izložbe.

Pritom nisu nužno posrijedi radikalni odmaci i barem jedan od projekata – Dizajnersko-tiskarski pojmovnik Damira Prizmića & Ivana Klisurića – vraćanje je na početne, sasvim praktične pretpostavke rada u grafičkom dizajnu. Projekt, ovdje prikazan u beta-verziji, nastaje prvenstveno iz želje za samoobrazovanjem u smislu dubljeg i standardiziranijeg razumijevanja osnovne tiskarske terminologije koja opisuje različite tiskarske procese, materijale i proizvode te time olakšava samim dizajnerima pristup širokom rasponu mogućnosti koje im intenzivnija suradnja s tiskarima pruža. Drugim riječima, pojmovnik pokušava dovesti u jasniju vezu specifične tiskarske postupke i njihove etablirane digitalne analogije, te ponovno približiti dizajn i tiskarstvo, razumno pretpostavljajući kako će se to u konačnici odraziti i na kvalitetu lokalne produkcije grafičkog dizajna.

Kontinuirana progresivna edukacija je i u fokusu djelovanja saveza udruga Organizam kojeg čine UBU – Udruga bivših učenika ŠPUD-a Z, Sintoment – Udruga za multimedijalnu umjetnost i afirmaciju kulture, Babushke – studio za vizualne komunikacije i specijalne moći i Nefunkcionalni Most – arhitektonska grupa. Kroz 40 projekata i suradnji u posljednjih 5 godina, Organizam je uspostavio iznimno uspješnu platformu djelovanja na području povezivanja kreativnih žarišta s lokalnom zajednicom, senzibilizacije šire javnosti za kulturu i umjetnost te njenog upućivanja na postojeće kreativne resurse, rasvjetljavanja i promocije nasljeđa vizualne kulture, strateškog umrežavanja s akterima civilne i kulturne scene, osmišljavanja novih modela edukacije te njegovanja internacionalnih suradnji i interdisciplinarnog pristupa.

Na prijelazu 90-ih i 2000-ih u suradnji Dejana Kršića i Gordane Brzović nastalo je tridesetak Teorijskih filmova emitiranih u sklopu kultne tv emisije Transfer na nacionalnoj televiziji. TF su bili medijski hibrid u kojem je izokrenuti televizijski format ekonomsko-propagandnog spota poslužio kao okvir za hipnotično i nerijetko provokativno kasnovečernje obraćanje gledateljima vizualiziranim teorijskim diskursom umotanim u male animirane, igrane ili tipografske didaktičke sekvence. TF su bili i ostali primjer što se može raditi s medijem onda kad se osvijesti njegov kritički potencijal. Serija printeva Gentlemen Fake Polaroids vizualno zavodljivo pakpostavlja pitanje o tome što su parametri ‘autentičnosti’ u današnjoj masovnoj, radikalno demokratiziranoj produkciji i distribuciji slika. To ‘autentično’ u Kršićevom promišljanju, upravo je sve ono što smatramo artificijelnim, od automatske ‘postprodukcije’ fotografije u softveru mobilnih uređaja opremljenih lećom, do načina na koji web servisi i društvene mreže ‘dizajniraju’ njenu prezentaciju.

Sličan senzibilitet za rubove našeg iskustva s novim medijima otkriva se u novom radu Igora Kuduza, knjizi My Dear Noble Friend, u potpunosti sačinjenoj od ‘digitalnog smeća’ – pažljivo arhiviranih spam mailova koji primatelju nude prilike za naglo bogaćenje ili ljubavnu vezu. Prihvaćajući ih takve kakvi jesu, Kuduz ih otkupljuje od kriminalne namjere svojih anonimnih autora, a njihovu sadržajnu generičnost i oblikovne specifičnosti doslovno tretira kao literarni tekst i osobni rukopis. Layout teksta je onakav kakav su pošiljatelji napravili, vjerno su preuzeti odnosi veličina, proredi, pozicije teksta, tipografija itd. Svo prevođenje sadržaja iz digitalnog u tiskani medij događa se kroz tipografiju, vjerno preuzetu iz samih spamova, a iako je riječ isključivo o sistemskim fontovima koje svi imaju na svojim računalima, svi su uredno navedeni u impresumu kao da je riječ o najkvalitetnijim komercijalno dostupnim fontovima. MDNF je primjer dizajna bez dizajna jednako toliko koliko i dizajna knjige bez pisca, urednika i lektora.

Webom kao svojevrsnim ekosustavom bavi se i Petra Milički u projektu Monuments of a Yugo-sized global village, ali specifično se fokusirajući na uzavrelu online komunikaciju koja se odvija, između ostalog, i na različitim Youtube kanalima posvećenim kulturnoj i popkulturnoj ostavštini bivše Jugoslavije. Konkretno, Petra Milički video postove na ovom web servisu razmatra kao svojevrsne spomenike, a taj njihov status argumentira činjenicom da su brojni od njih postali snažna simbolička mjesta kako nostalgije i sjećanja, tako i mržnje i netrpeljivosti, ovisno o tome na koji način i s kojim predznakom se korisnici identificiraju s njihovim sadržajem. Ovom pitanju autorica prilazi na nekoliko razina – teorijskoj, performativnoj i dizajnerskoj, pokušavajući ga zahvatiti s različitih aspekata, uključujući i izradu stranice projekta koja upravo tematizira odnose i interakcije koje se oko njih zbivaju.

Plaža 3.0: Set za prirodu i društvene mreže deriviran je iz dosadašnje serije radova Line Kovačević u kojima se ova autorica bavi kreiranjem scenarija i artefakata za korisnike na mjestu presijecanja ‘stvarnog’ i ‘virtualnog’ iskustva u svakodnevici. Lina ove dvije razine iskustva promatra na istoj ravni, drugim riječima medijsko okruženje vidi kao integrirano s onim fizičkim, stvarajući tako naizgled nadrealna sučelja koja intenziviraju bivanje unutar i izvan mreže koristeći stare i nove tehnologije. Instalacija Plaža 3.0. specifično je osmišljena za izlaganje u nekadašnjoj vojnoj bolnici, u kojem, prema riječima autorice simulira mjesto privremenog eskapizma, utopijskih plaža naspram nedavne ratne povijesti te prostor bivše vojne bolnice pretvara u hibrid fizičkog i virtualnog na kojem se ostvaruju novi scenariji bussiness or leisure timea.

Luminokinetička interaktivna instalacija Interval zajednički je rad umjetnice Vesne Rohaček i produkt dizajnerice Dore Đurkesac. Interval čine dva bazena s vodom na osjetljivom podu čije vibracije pokreću valove na površini, a njihov se svjetlosni odraz projicira na okolne zidove generirajući fluidan i promjenjiv, živi ambijent. Interval stoga ne egzistira bez fizičkog prisustva publike, koja kroz spontanu koreografiju kretanja postaje ‘izvođačem’ rada. Ova usmjerenost na produbljivanje iskustva prostora, i vlastitog tijela u njemu, može se tumačiti u kontekstu činjenice da su obje autorice istovremeno i aktivne protagonistice suvremenoplesne scene.

Uz naručene i primijenjene radove, mahom u području dizajna vizualnih komunikacija, Niko Mihaljević kontinuirano razvija i samostalne projekte koji reflektiraju njegov interes za zvuk, glazbu, neoavangardnu umjetnost, medijsku arheologiju, različite vrste arhiviranja, vernakularno, strategije ready-madea i niz drugih stvari. U posljednje vrijeme djeluje i pod kolektivnim pseudonimom N. Mihaljević i Soft Temple II, a taj identitet stoji iza performativnih nastupa / koncerata koji uz glazbu uključuju i auto-intervjuiranje, različite ‘muzičke’ artefakte kojima pridaje sakralni značaj, a cijeli proces opisuje kao dokidanje razlike između banalnog i transcendentnog. Ovo dobro ilustrira i naziv predstavljenog projekta Fui mortus prius comedi köfteburger (Bio sam mrtav prije nego sam pojeo köfteburger).

Projekt WC lektira inicijalno je realiziran prema konceptu Dore Bilić i Tine Mueller (u suradnji s kustosima Zbirki u pokretu Nade Beroš i Tihomira Milovca i arhitektom Igorom Franićem) za zagrebački Muzej suvremene umjetnosti 2009. godine kao integralni dio opreme nove zgrade. Riječ je o 49 bijelih keramičkih pločica interpoliranih u prostore muzejskih toaleta, sve s otisnutim naslovima umjetničkih djela iz stalnog postava. Svaki naslov, s navedenim imenom autora, prelomljen je kao da je riječ o stranicama iz neke publikacije, dovodeći u direktnu vezu sferu visoke umjetnosti sa sferom svakodnevice, kultivirani grafički i tipografski senzibilitet sa spontanim intervencijama po javnim toaletima. Rekontekstualizacija projekta u okvir bivše vojne bolnice dodaje mu, međutim, novu dimenziju. Koliko god su natpisi imali efekt iznenađenja za posjetitelje ne-muzejskih zakutaka novog muzeja, njihovo izmještanje u napuštene prostorije i hodnike u Vlaškoj čini ih posebno začudnim, te kao da sugerira potencijal za preobražaj samog tog prostora.

Tekst: Marko Golub
Selektori: Ivana Borovnjak i Marko Golub

 

gif-1